| siječanj, 2012 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Je li moguće da su mi trebala 2 dana i dio noći 3. dana da mi napokon sine? Ležala sam budna u krevetu i odjednom, skoro usporedo s navalom spoznaje, rasla je i navala bijesa. Bila sam na jednom od negdje 3 pregleda za redom za istu stvar u posljednjih mjesec dana, gdje su došli do nevjerojatnog zaključka, a taj je da mi se vrti, ljulja i ne mogu stajat na nogama zato šta sam - PREMRŠAVA! Ali prije nego kimnete glavom u znak odobravanja, samo malo pojašnjenje – vrtjet mi se počelo kada sam imala skoro 10 kg više nego sad, a naglo sam smršavila upravo zato šta glavu nisam mogla držat na ramenu dovoljno dugo kako bih pojela konkretan obrok! Ali ne, novi moment u mojoj četverogodišnjoj bitci s milijunima pretraga, pregleda i dokazano oštećenog živca za ravnotežu – vrti mi se zbog toga šta, kao i valjda 90% ženske populacije mojih godina, imam 51 kg na 158 cm visine! Sve bi to još i imalo smisla da mi se, kao šta sam rekla, počelo vrtjet jer sam naglo smršavila. Ali vjerovali ili ne, vrtoglavica je bila prva uspješna, mada i skroz slučajna dijeta u mom životu, jer zbog dijabetesa nikad nisam smjela na istu, a upravo je on bio razlog šta sam se u pubertetu prilično zdebljala. Sad smijem priznat, ta priznala sam čak i mami ( koja je to ionako već vjerojatno znala ) da sam tad jela više čokolade nego je pojede prosječan čokoholičar. Da, priznajem, nisam puno razmišljala o posljedicama, ali onda opet, koliki se napiju svaki vikend? Ako ništa, ja sam se s godinama ipak opametila.
Ali nije to ono šta me u cijeloj priči naljutilo ... pitale su me sestre da li bi možda pristala na razgovor sa psihićem, zbog napadaja panike koji neminovno prate neugodne vrtoglavice. Pa si mislim, pa ajde, šta mogu izgubit ( osim ono malo dostojanstva dok budem šetala hodnicima psihijatrije ). I tako pristanem. Možda će mi ovaj put reć nešto pametno, nešto do čega sama nikako ne uspijevam doć, a tako mi malo treba da se stanje popravi. Nda. Sve bi to bilo ok, da nisam, tek kad sam stigla doma, pročitala uputnicu za spomenutog psihića: napadaji panike i tjeskobe, boji se debljine. !?! Pa dobro o čemu pričamo, jesam li ja to upravo proglašena osobom s poremećajem prehrane, zato šta po nekakvim statistikama i proračunima imam 1 kg manje nego šta bih trebala imat ( a možda sam samo imala dobru probavu to jutro? ), dok moj pravi problem, koji već 4. godinu vučem, a zove se poremećaj ravnoteže
( ravnoteže, a ne prehrane ), nigdje nije ni spomenut? Da, sad se već i sama osjećam kandidatom za psihijatriju, jer kad te već proglase ludim, onda se nekako i sam počneš tako osjećat, zar ne? I nakon svih ovih godina šta vučem tu prokletinju, bolest koja se izvana ne vidi, a iznutra imaš osjećaj da se stalno ljuljaš na barčici usred najgore oluje, nakon svih tih dokazivanja da si to nisam umislila i da mi je stvarno loše ... opet me šalju 'na razgovor', ovog puta s još imbecilnijom dijagnozom, jer kao da nije dovoljno šta već samim ulaskom u ordinaciju osobe koja je učila da čita između redova, primjećuje neverbalne znakove prikrivenog ludila, vidi naslove ispod podnaslova, imaš osjećaj da ionako nećeš uspjet dokazat da si koliko – toliko normalan, još mi samo fali ovakva dijagnoza, s kojom već u startu skrećem temu s pravog problema. Ali sad sam već i sama zaboravila koji je to ... J
Možda vam se tako i ne čini, ali nisam već dosta dugo pisala na ovim stranicama ... jednostavno sam osjećala da nemam šta reći, a da to već nije stoput rečeno i sažvakano, kako s moje, tako i s vaše strane. Osjećala sam, a znam da vas ima još, da mi je život postao pretjerano predvidljiv, neizazovan i da, prilično frustrirajuć. Jer kad si nezadovoljan nekim aspektom života, jednostavno ne možeš glumiti opuštenost i optimizam i to te stalno negdje iznutra kopka, a istina je, i stvara stvarne fizičke probleme. Ali, koliko sam god toga bila svjesna, mislila sam da na to i ne mogu previše utjecati. Sad ispada da sam mogla, još i prije, ali kako kažu – nikad nije kasno. Ali oprezna kakva jesam, ne usuđujem se još potpuno veseliti, sve dok ne bude sigurno i ne uvidim prave promjene na sebi i svojoj poljuljanoj unutarnjoj ( i vanjskoj ) ravnoteži. Ali da ne duljim
( mada to volim raditi ), došlo je do promjene u mom malom poslovnom svemirčiću. Nisam više 'teta iz jaslica', postala sam 'teta iz vrtića' J Možda nekome zvuči kao potpuno ista stvar, ali vjerujte – nije. Dosadašnja fizička aktivnost mogla bi se usporediti s kopanjem vrta u vruć, ljetni dan. Presvlačenje pelena i po nekoliko puta dnevno pa 'puta 11', stalno trčanje i sprečavanje da netko ne zaradi plavicu ili čvrgu na glavi ( a samim time zadobivanje istih na vlastitom tijelu ), te neprestano traženje: 'piti', 'papati' od već navedenih 11, jer jedino za šta su 'tete u jaslicama' potrebne je upravo to – presvući, nahraniti i napojiti. I tko god tvrdi drukčije, nije probao. I zato ja već pune 2 godine žudim za promjenom, za prelaskom u stariju grupu, gdje s djecom možeš raditi i nešto drugo osim čuvati ih i zadovoljavati njihove osnovne potrebe. I dogodilo se. Sasvim slučajno. Ne, lažem, jer ništa nije slučajno. Ispalo je da sam samo trebala pitati ( mada pojma nisam imala da traže nekoga, jer ne spadam u krug onih koji uvijek sve prvi saznaju ). I tako su me nazvali potkraj tjedna i pitali je li istina da bih voljela raditi u vrtiću ( jer im je, eto, ptičica prišapnula ). Ptičica je zapravo veoma lukava starija kolegica kojoj nije pasalo novonastalo stanje, gdje su njenu dotadašnju kolegicu preselili u taj isti vrtić, a ona ju je žarko željela natragJ Ali, neka je jednom i ta lukavost imala svoju dobru stranu, pa sam zbog utjecajne 'ptičice' dobila posao koji sam željela. I mislim da bi moralo biti dobro, jako dobro. Promijenila sam okruženje koje mi od samog početka nije 'sjelo' te napokon dobila mogućnost izražavanja svoje kreativnosti, u posljednje 2 godine potisnute u drugi plan zbog ispunjavanja nekih drugih, naoko važnijih obaveza. Vjerujem ( da, izrekla sam to ) da je ovo novi početak. Početak nekog boljeg i ispunjenijeg života ...
Dosadna već i bogu i ljudima, kako se ono kaže, ali ne mogu šutjet i glumit da sam dobro kad nisam ...
Zvučim naporno, ljudi me izbjegavaju pitat kako sam, jer već unaprijed znaju moj odgovor. A ja svakim danom tonem sve dublje i dublje u crnu rupu koja se otvorila s prvim danom ove noćne more. Zovem ju tako jer drugo i nije, jer pretvorila mi je život u puko preživljavanje, odlaske na posao i povratke s istog. Ništa me više ne veseli, jer kad se i poveselim nekom izlasku, šetnji, kavi s prijateljima ... sve pokvari ona, odvratna i neopisiva – moja noćna mora. I svi oni tekstovi o pozitivnom razmišljanju, mislima usmjerenima na nešto lijepo i nešto što volimo ... žao mi je, ali sere mi se na njih. Probala sam, stvarno jesam, u ove 4 godine milijun i nešto puta, ali kad ti glava prijeti da će se odvrnuti s ramena, nikakva pozitivna misao ne pomaže. Ni trenutno najbliži i najdraži mi na svijetu ne uspjeva me uvijek uvjeriti u to da će biti bolje. Ne vjerujem mu više, mada još donedavno jesam. Ali svatko ima svoje granice, i nitko ne može vječno živjeti u lažnoj nadi ( čast
Da li i kada padneš s nogu i malo ti fali da dodirneš tlo ( doslovno ), možeš reć Što te ne ubije to te ojača? Sva sreća, jer ne znam kako da to drukčije nazovem, danas mi je bio zadnji dan prije godišnjeg. Ne mogu vjerovat da sam preživjela, a da budem iskrena, ne znam ni može li se to nazvat tako ...
Danas, recimo, nisam htjela odbiti poziv kolegica za zadnjom kavom pred godišnji, mada sam već hodajuć do auta znala da je to loša ideja. Ali, pošto nisam htjela ispast nedruštvena ( bolje past sa stolice ) ... nekako sam popila tu kavu, izvinula im se i na jedvite jade dopuzala do auta. Po tko zna koji put nadala sam se da se neću baš danas onesvijestit i od muke se rasplakala ( u autu, ne pred njima ). Sva sretna šta sam uspjela doć do kuće, bacila sam se na kauč i rasplakala još jednom ( neka ne fali ). Za ručak sam pojela jedino šta sam imala u frižideru, omražene hrenovke i fetu kruha, super zdravi ručak za jednog dijabetičara ... ali neka mi se samo netko usudi dijelit savjete kako moram jesti zdravo; dobit će nogom u guzicu i odletjet na najudaljeniji planet! Jer za to bi trebala imat jednog osobnog roba koji bi mi kod kuće pripremao ručak, pogotovo onih dana kad već u 6 i pol moram biti na poslu. Da, sad ću se odmorit, hvala dragom bogu, ali sve se bojim, da ako i u 9. mjesecu ostanem u istim ovim jaslicama, neću imat izbora do davanja otkaza. Jer, ma koliko se ja borila, svakodnevno trčanje i nošenje djece nimalo ne pomaže u činjenici da mi se vrti i da jedva nosim samu sebe. A o posljedicama koje to ostavlja na moj šećer, da i ne pričam. Pitam se – je li sramota priznati da ne možeš i reći da ipak svoje zdravlje smatraš važnijim od sigurne plaće?
Kakvo lijepo jutro ... polusunčano, prohladno, spokojno, mirišljavo, cvrkutavo ... kolike bi mu sve epitete još mogla nadodati, a opet ... nisu oni važni, važno je da je lijepo, da je moje i da mi ga nitko ne može oduzeti. Trebalo mi je nekoliko godina da se pomirim sa činjenicom da sam jutarnji tip i da me ne mora biti sram šta u noćnim izlascima jedva gledam i još više jedva čekam krevet. Da, teško je to prihvatiti sa svojih 15, dok tvoji vršnjaci kao pravi vampiri tek noću dostižu svoj vrhunac, a ti bi se samo uvukla u krevet i spavala ... spavala ... Jutros me susjeda, umirovljena nastavnica, zovne s balkona i kaže mi da je mislila da se samo 'ona, stara baba, diže rano'. A ne susjeda, ima i nas mlađih 'baba', ne bi vi vjerovalaJ Uostalom, svako se drugo jutro zbog posla dižem u 5 i pol pa i nije čudno da se organizam navikao. Ali moram vam priznat, baš mi je drago. Tako ja već u 6 izađem na svoju terasicu, uzmem dječji zalivalnik ( književni naziv ) i malo pomalo polijevam svoje sve bujnije cvijeće. Da, prava sam baba, počela sam s bakicama raspravljat o vrstama cvijeća i o tome kako mi koje uspijeva. Ali, baš me briga, uopće se toga ne sramim, dapače. Priznajem da sam se donedavno rugala mami da je opsjednuta cvijećem. Sad ne mogu proć pokraj nekog vrta a da ne primjetim lijepe ruže, pelargonije ... A šta sad, starim ... postajem Njena slika i prilikaJ I ne mogu od toga pobjeć, sve i da bih htjela ( a nekad sam definitivno htjela ). Ha, već sam i robu stavila sušit, još malo pa ću i ručak skuhat ... Da, to sam ja, baba kakvu još upoznali niste ... J
Da sam neki veliki internetski freak, sada bi u rubrici Vjerovali ili ne pisalo: Nije se ulogirala na blog već gotovo mjesec dana! Ali, očito to nisam, jer već upravo toliko dugo nisam osjetila potrebu ni za internetom, a kamoli blogom. I da odmah razjasnim – ne zato šta me ne bi zanimalo šta pišu moji omiljeni blogeri. Jednostavno nisam osjećala potrebu čitati tuđe, niti pisati vlastite tekstove. Valjda tako dođe ... nije da mi se nešto strašno bitno u životu događa pa odjednom nemam vremena za pisanje. Jer, za pisanje uvijek nađem vremena, stvarno. Ne, mislim da je problem u tome da se, čini mi se, u zadnje vrijeme, borim sama sa sobom i nekim dilemama ... dilemama vezanim uz život ( općenito, kako bi rekli ), a najviše ipak uz posao. Iskreno, smiješno mi je više slušat kako je naš posao jako zahtjevan i kako treba imati čelične živceJ Smiješno mi je zato šta je posao više nego zahtjevan i zato šta sam se manje umorila dok sam jednom davno pomagala tati pri rušenju zidova i skidanju pločica u našem riječkom stanu nego šta se svakodnevno umorim ponavljajuć jedne te iste riječi, dižuć teret od cca 16 kg
( pa puta 10, najmanje ) te skačuć i rušeć prepreke na putu do bebača od svojih godinu, koji ne zna da se penjuć po stolici može razbiti glava. Vjerujem da bi mi i kopanje kanala bilo manje fizički, a posebno manje psihički naporno od posla koji trenutno radim. O živcima radije ne bih ... u niti godinu i pol šta radim u jaslicama, imam osjećaj da, ako sam ih ikad i imala, to je prošlo svršeno vrijeme. A koliko me još godina čeka? Po zakonu po kojem u penziju odlazimo sa 65 ... Haha, smijeh me ( histerični ) hvata pri pomisli da bi u spomenutim godinama trebala trčat za klincima i dizat utege od gotovo 20 kg! Već sad imam bicepse na kojima bi mi pozavidio i Johnny Bravo ... ali sve ovo nije proizašlo iz moje sebičnosti, ili razmaženosti, ili pak ideje da nijedan posao nije dovoljno lak i ugodan za mene. Vjerujte mi, do pred par godina ovo je bio jedini posao koji sam ikada željela radit, i jedini fakultet koji je dolazio u obzir. Ali ... ima li čovjek pravo na pogrešku? Jer, čini mi se da sam se gadno ... zeznula. Možda me netko neće shvatiti. Možda će me shvatit samo oni koji rade s djecom. A možda i neće. Ali ja i dalje obožavam djecu. Samo šta uviđam da mi ovaj posao uzima sve više i više zdravlja, da ni na sekundu ne uspijevam misliti na sebe i svoje potrebe ( a pritom mislim na one najosnovnije – potrebe o hrani i odlasku na wc, ako baš želite ), da sam svaki dan sve iscrpljenija i umornija i da mi vikendi nisu dovoljni za punjenje baterija. Isto tako, a mislim da je to ono najgore, primjećujem da i nemamo neki veliki utjecaj na ta mala bića. Možemo se mi ljutiti kada kažu da čuvamo djecu, ali budimo realni – u jaslicama se odgoj svodi upravo na to. Čuvanje djece od samih sebe ( da ne padnu s nečega i ne polome se ) i čuvanje od djece koja ih okružuju ( da ih ne zatuku igračkom ljuti jer se ne mogu baš u tom trenutku oni igrati njome ). Možemo im mi svakodnevno objašnjavati važnost pranja ruku prije jela, odgajati ih da sjede za stolom dok jedu i pokušavati im stoput dnevno objasniti kako nije u redu tući i gurati prijatelje. Osim šta će ovo prvo dvoje još nekako i usvojiti ( i nadajmo se, provoditi u budućnosti ), ovo treće jako slabo upijaju. Odnosno, izgledaju kao da su upili i kao da više nikad neće ruku dić na prijatelje, ali ... već za 10 – ak minuta priča se ponovi. Neki, strah me to i reći, izgledaju kao da čak i uživaju u nanošenju boli drugima! Pitam se, odgajamo li mi to i pokojeg budućeg nasilnika? Zvučim okrutno, ali zanimalo bi me što bi rekli na neke slučajeve kojih smo svjedoci. A onda na jednoj radionici, od iskusne odgajateljice doznam kako se djeca od 1. do 3. godine kasnije uopće ne sjećaju svojih teta iz jaslica, niti događaja iz istih, samo osjećaja – pozitivnog ili negativnog, ovisno o tome kakvu smo atmosferu stvorile i kako smo se prema njima odnosile. Ali hej, neće me se niti sjećat? A ja se svaki dan k' o mazga trudim da im svaki dan bude lijep, raznolik, ispunjen, sretan! Kada sam stažirala u grupi predškolaca, svaki sam dan od njih dobivala povratne informacije o tome kako utječem na njih. Dvije godine kasnije trčali su mi u zagrljaj nasred ceste. Ovi me pak jedva prepoznaju na ulici, a s njima sam svaki dan, već godinu i pol! Nije do ega, nemam potrebu za nečijim uvažavanjem i priznanjem. Pitam se samo, je li vrijedno svih problema sa zdravljem koje proživljavam već neko vrijeme? I hoću li uskoro lupati glavom o zid jer sam nepromišljeno upisala fakultet za koji sam mislila da će me dovesti do posla iz snova. Jer snovi mi se polako ali sigurno pretvaraju u noćnu moru ...
MISLIM, DAKLE ... NISAM?
Sjedim tu ( Gdje to tu? Na kauču. ) i razmišljam, naravno. Lagala bih kad bi rekla da ne mislim na ništa, jer je moj mozak uvijek pretjerano uposlen, ali ne zato šta sam pametna, ne, nego zato šta uvijek nešto analiziram, promišljam, zamišljam. Puno sam puta, najčešće od nepoznatih osoba čula: Isprazni mozak, opusti se i ne misli na ništa. Na NIŠTA?! Kako se to ne misli na ništa? Ja ne znam misliti na ništa ... ja moram misliti ( k vragu ). I kako bi to izgledalo da ne mislim? Pa, vjerojatno bi se povremeno odmorila. Pa ne bi bila toliko stalno umorna. Ne bi me proganjala sto i jedna misao. Hm, da, ne bi to bilo ni tako loše ... ne bi svaku drugu noć gledala u prazno dok mi se u glavi roji milijun pitanja, ideja ( koliko sam puta ustala i napravila nešto šta mi je, eto, baš oko 2 ujutro palo na pamet ), razmišljanja o budućnosti ... Problem je u tome šta se ne znam isključiti. Pri rođenju, nažalost, nisam dobila pripadajući ON/ OFF prekidač. A šta bi dala da jesam ... zato sam uvijek k'o prikopčana na 220. Imam osjećaj, ako stanem, neću se više nikada pokrenuti. Kako glupo ... znam da svatko normalan povremeno stane, odmori, udahne, pa tek onda nastavi. Mislim, više me uopće ne čude ovi moji zdravstveni problemi, nimalo. Netko tko stalno skakuće k'o oni Duracell zečići, može samo onoliko koliko mu baterija dopušta. A nisu ni baterije šta su nekad bile ...
Bila sam neki dan na nekom čudnom tretmanu, neću sad pisati kakvom, ni šta mi je doktor radio, jer ne želim u komentarima pročitati da je netko za to čuo i da je to totalna glupost, pa da se razočaram prije nego osjetim eventualnu promjenu na bolje. Ionako ni sama previše ne vjerujem u uspjeh, još mi samo fali da me netko i uvjeri u neefikasnost istogaJ Htjedoh samo reći kako mi je čovjek, koji me prvi put u životu vidio, rekao da moram usporiti, jer sam prebrza. U biti me samo čuo kako pričam i vidio koliko brzo pišem
Kako nastaju narodne pripovijetke
Da, voljela bih uživat u ovom prelijepom, ugodnom, a pomalo već i pretoplom vremenu, ali ... ali ako mi se ovu zimu vrtjelo, sad mi se vrti još i više. A ako sam gubila tlo pod nogama, sad ni ne znam po čemu to točno hodam. Ljuta sam. Kao da je ova vrtoglavica ikad išta drugo i poticala u meni nego bijes, frustraciju, želju da lupam glavom u zidove, razbijam ... ali inače sam vrlo ugodna osoba i život sa mnom je kao pjesma. I da, naprosto bi me svatko poželio za buduću ženu. Nda ... čudno da postoji i jedan takav. Mada se jako često pitam je li to on još zaslijepljen nekakvom prvotnom zaljubljenošću pa će mu se uskoro oči širom otvoriti, ili je samo sadist. A možda je stvar odgoja – biti dobar i pun razumijevanja, pod svaku cijenu. Ili je odlučio cijeli život izvršavat nekakvu vrstu pokore, iz samo njemu poznatih razloga. Ne znam. Znam samo da ja sa sobom ne bih voljela živjet. Htjela – ne htjela živim, ali otkad znam za sebe, uvijek u nekakvoj borbi. Unutarnjoj, vanjskoj ... možda mi je samo petak, pa sav umor i cjelotjedna borba za preživljavanjem izlaze na površinu ... a možda su ipak 3 i pol godine previše za svako iole normalno ljudsko biće koje želi živjet, a ne životarit ... i sve me više živciraju ljudi koji mi govore kako mi se dive šta se 'tako dobro nosim s tim'L A smijem li pitat, šta bi drugo uopće mogla? Bacit se s Krčkog mosta možda? Predozirat se tabletama za smirenje koje pijem da preživim dan? Nešto drugo, kakav bolji prijedlog? Mislim stvarno ... kao da imam izbora ... jednostavno je – ili ću živjet ili sam si već odavno trebala skratit muke. Jer sad više stvarno ne bi imalo smisla ... a to da se dobro nosim s 'tim' ... haha, moram se grohotom nasmijat! Da se imalo lošije nosim, šetala bi gradom pod punom ratnom spremom! Gadafi mi ne bi bio ni do koljena ... ali da, vjerujem da to tako 'izvana' izgleda ... nasmijana, naoko normalna i zaposlena mlada cura, savršeno zdrava i zadovoljna svojim životom. Šta bi joj, uostalom, moglo falit – ima posao, dečka, krov nad glavom, auto ... pa da, život joj je bajka. E, vidite dragi moji, tako vam nastaju narodne pripovijetke.
U rano jutro, ranije nego bih voljela da je, ali šta sad ...
... probudila sam se vrlo vjerojatno zbog bure koja puše, a kad puše, moji su snovi košmarni i neugodni i budim se noću nekoliko puta. Inače se vratim spavanju, ali jutros je to bilo nemoguće, jer me želudac boli još od jučerašnjeg ručka. Mislim da znam i od čega, i mislim da ću tu namirnicu od sad nadalje izbjegavat. Bilo kako bilo, još mi je uvijek slabo i ne mogu se vratit spavanju. Digoh se, dakle, već u 4. Sjedim u dnevnom, televizija je upaljena i stavljena na mute, tek toliko da imam društvo. Pišem. Nisam neko vrijeme pisala, bar ne nešto šta bih objavila. Zapravo nisam dugo bila ni na blogu. Toliko dugo da se samoj sebi čudim. Ili ne? Vjerojatno je to zato šta Najbolji već tjedan dana boluje pa kada dođem s posla nemam potrebu sjest na kauč i palit laptop, jer on sjedi na njegovom mjestu. Uostalom, šta će mi neživi stvor pored njega živoga? Koliko – toliko živoga, je li. I ma koliko bi netko možda uživao u bolovanju, toliko je on lud šta ne može ić radit, jer je otkrio sve čari jutarnjeg tv programa za kućanice ( hehe, neka malo i njemu ). Obećajem mu da će ozdravit do nedjelje pa će se napokon moć vratit na posao. Čovjek bi pomislio da nije normalan koliko želi natrag, ali ja ga potpuno razumijem. Koliko god sam se nadala kakvoj lakšoj virozici da bi se samo malo odmorila, nakon tjedan dana bolovanja, jedva sam čekala vratit se u ludnicu. Bolje ludnica nego dosada. Ili loš tv program.
Tjedni prolaze, mjeseci, dapače, prolaze, proljeće je pred vratima ... djeca se izmjenjuju, odlaze stara, dolaze nova ... ja sam već skoro postala konstanta, mada svjesna da sam i dalje samo zamjena i da se ona koju mijenjam može vratiti bilo kad. Ali ne želim misliti o tome. Uživam dok traje, a potajno se nadam da će trajat i nakon njenog povratka, jer, toliko je tih porodiljnih u zadnje vrijeme da se pitam tko u tom vrtiću uopće nije trudan ( osim mene i još 1 ili 2 ). Ali ima vremena za to, trenutno mi je ipak puno draži rad. Mada, ma koliko mi na neki način bilo jasno da to tako u životu ide, smiješno mi je kako si većina cura isplanira život. Sve po špagi, rekli bi: fax – stalan posao – trudnoća. Bar kod nas, gdje porodiljni nikako ne znači gubitak radnog mjesta, dapače, mjesto te pristojno čeka da se vratiš. Znam da smo po tome skoro pa izdvojeni slučaj, jer je i previše firmi u kojima žene dobivaju otkaze upravo zbog njega. Ako ništa, kod nas je to strogo zabranjeno, a bilo bi u svakom pogledu i sramotno po struku. A pro po tome, ja pak sve više i sa svih strana slušam onu istu, ishlapjelu: A kad ćete se vas dvoje već jednom oženit? Da im odgovorim točno onako kako mislim, rekli bi da sam bezobrazna. Ali to je stvarno samo naša stvar. Najbolja fora je šta ni njegovi ni moji ne spadaju u tu grupu napasnika i oni su nam odavno rekli da se neće miješat
( samo čekat pozivnicu valjda ). Zadnji dan maškara, već tradicionalno, društvo godišnjaka Najboljeg ponovo nam je obilježilo datum na kalendaru ( ako ništa drugo, neumorni su ). Zanimljivo je i da su se sami pozvali, valjda očekuju veliko vjenčanje, ne znam. Ali samo neka oni dalje žive u zabludi ...
Na poslu sve više beba, a sve manje onih s kojima mogu još kako – tako komunicirat. Odvode mi staru gardu, dovode neke male pikavce koji samo vrište i penju se gdje ne bi trebali, radi čega uništavam ionako izlupana koljena i laktove, dok skačem kako ih ne bi morala vodit na šivanje glave. Još mi je zabavnije izlijetanje iz sobe 20 – ak puta dnevno, loveć nedavno prohodalu djevojčicu koja ruke voli prati u wc školjci. A u petak sam pak pomislila da sam ušla u Zonu Sumraka; od osmero prisutnih tog dana u jaslicama, svaki se od njih dvaput usrao u pelenu! Kolegica i ja smo već mislile da je smrad jednostavno ostao u zraku, ali onda je uslijedilo guranje noseva u svaku guzu ponaosob, ne bi li se otkrio eventualni krivac, sve dok ne bi našle sretnog dobitnika. Da smo igrale lotto, dobitak bi, kako kažu, bio zajamčen! Plus još po jedno najobičnije pišanje. Pa si zbrojite. A ja bi trebala pisat plan i program za svaki dan. Za petak sam očito trebala napisat: od doručka do ručka – mijenjanje pokakanih pelena, svakom djetetu, najmanje dvaput. Da, ima takvih dana. Čude se kolegice iz susjednih grupa, kažu da neke čudne vode teku ispod naše sobe. Šta je najsmješnije, čini mi se da je baš ispod nas septičkaJ Tja, šta onda uopće očekujem? I znate šta, završit ću baš ovime, da iza mene ostane ... hm ... mirisJ Dobri se pamte, loši se namirišu. Nije stara kineska, baš mi je sad pala na um. Hm, mogla bi postat light motiv jaslica ...
ZAJLO
Brate mili, pa kakvo je ovo vrijeme došlo, da moraš bit vraške sreće kako bi ti neki tehnički proizvod potrajao duže od par mjeseci?! Tip sam osobe koja se blesavo veže uz gluposti kao šta je evo, npr. mobitel, i nisam od onih koji svakih par mjeseci bacaju stari i mijenjaju ga za novi model. Dapače, kad sam u 10. mjesecu kupovala novi, bilo je to zato šta je moj stari upao u wc školjku ( ne pitajte ), i zato šta je već i prije tog incidenta počeo štekat ( ipak je imao 4 godine ). Tad me tatko na jedvite jade nagovorio da si odaberem novi i da će mi to kao bit njegov poklon za rođendan. Prodavačica nije znala šta ju je snašlo kad sam uletila u dućan s molbom da mi pokaže neki sličan 'ovom mom', jer takve već odavno ne proizvode, naravno ... na kraju sam ipak odabrala jedan simpatični, čak mu je i ime bilo fora – ZyloJ I tako smo se moj Zajlo i ja sprijateljili, i to stvarno nevjerojatno brzo, baš nešto kao ljubav na prvi pogled. I odmah sam ja njemu rekla: E tebe ne mijenjam bar sljedeće 4 godine! Nda ... no on je očito imao druge planove ... danas ... uh ... palim ja svog malog Zajlu ( od kupnje prošla nepuna 4 mjeseca ) kadli: ekran se počne malo po malo popunjavat šarenim crticama ( slično onim smetnjama na tv programu, ili onoj slici koju su prije puštali noću kada više nije bilo programa ), da bi odjednom postao neprepoznatljiv! Halo, ej, šta ti je?? Zajlo, pa daj prijatelju, nemoj me sad zezat, pa prerano je da mi se pokvariš! Ma ništa, ne čuje on mene, crtica do crtice, gasim ga, ponovo palim, na trenutak sve izgleda idilično, kad ono opet – zacrni se, pa se pojavi snijeg, pa opet pošareni ... i onda još zadnje šta je napravio – slika na zaslonu se zarotirala za 3600! Ma daj, nije moguće ... pa tko radi ove stvari, kolike tone toga proizvedu u svijetu u 1 dan? Rade li to s namjerom, da bi svi nakon 3 – 4 mjeseca kupovali nove ili jednostavno nisam imala sreće? Pa sad ću bit totalno paranoična da će mi i novi ( ako pošalju novi ) ili popravljeni, za 4 mjeseca napravit isto – crta, crta, crtica, gotov je mali ... Zajlica? Mislim stvarno ...