|
|
JUHUUUU ... !!! J Dakle, dragi moji, znam da ste mi svi govorili da to nije ništa, samo još jedan ispit, da vjerujete da ja to mogu ... ma sve ja to znam, ali kako to obično biva, onaj o kome se radi, obično najmanje vjeruje da će uspjeti, pa tako i ja. Ali ... POLOŽILA SAM GA!!!! POLOŽILA SAM STRUČNI!!!! A sad normalnim slovima ... J ... mislim da još uvijek nisam svjesna šta se dogodilo, jer sam zadnje dane provela u sveopćem kaosu izrade razno – raznih društvenih, didaktičkih i inih igara za djecu, oslikavajuć hamere, režuć sličice ... a uz sve to, naravno, pokušavala i naučit ( odnosno navodno ponovit ) gomilu gradiva koje sam za tu priliku morala znati. E pa dragi moji, vjerovala ja ili ne, prošlo je i to ... taj toliko odugovlačeni zadnji u nizu ispita u mome životu ( nadam se! ), napokon je svršen. Hehe, namjerno biram tu riječ, ništa nije slučajno ... J A još jučer oko 11 bila sam više uvjerena da neću, nego da ću proć, ali ... eto, možda sam i zaslužila nakon svega šta sam prošla sama sa sobom u posljednje dvije godine, a možda mi se i neko sazvježđe napokon posložilo ... U svakom slučaju, jedino šta mogu reći je – NAPOKON! Međutim, ne pišem ovaj tekst samo kako bih se hvalila, već kako bih zahvalila vama i vašoj ogromnoj podršci, vašim lijepim riječima i svim komentarima. Puno vam hvala dragi blogeri, bili ste mi jedni od najjačih navijača, super prijatelji i poticaj ... ... o sljedećeg pisanja, svima lijep pozdrav, i još jedno veliko – HVALA J Vaš Levant
Prokleta bila bura i vrtoglavica i to šta više ne znam šta da radim sama sa sobom ... ovakvi dani valjda postoje da bi se izdvojilo žito od kukolja, ili – oni koji prežive, i oni koji se raspadnu na sastavne dijelove. Više nisam sigurna kojoj skupini pripadam i svaki put kad ti dani dođu, zabrinem se da je baš to možda moj kraj, mene kao relativno normalne osobe. Pa tko zna, možda uopće ne bi bilo loše prijeć preko crte, prolupat i riješit se svakodnevnih, isrcpljujućih problema ... možda bi bilo lakše živjet s nekim drugim demonima, koji možda uopće nisu tako strašni kako o njima pričaju. Uostalom, oni koji pričaju nisu probali, pa kako onda mogu znat? Nekad se stvarno poželim prepustit ludilu i ne razmišljat više o ničemu – ni šta mi budućnost nosi, ni hoću li jednom ozdravit ili ne, hoću li imati djece, i dalje radit ovaj posao ... ma koga briga?! Jedino šta želim, ma kako to prokleto klišejizirano zvučalo, ma koliko puta već ta rečenica bila izrečena, je – ZDRAVLJE! Nikad ga nisam olako shvaćala, uvijek sam bila zahvalna na njemu, i često ga stavljala čak i ispred ljubavi, koja mi je na neki način bila najvažnija od svega, a onda me strefi ova glupost, ova idiotarija s kojom ne znaš ni kako ni šta, za koju nitko pojma nema koliko je teška i iscrpljujuća, i odvratna, i bezobrazna ... i znam da ima puno gadnijih bolesti, znam da neki žive s duplo težim dijagnozama, i svaki put kada negdje čujem ili vidim takve ljude, posramim se šta sam ijednom zaplakala nad svojim problemima ... ali, uvraga, čovjek sam i ne mogu se pomirit s time da svatko nosi svoj križ i mora trpit i živjet onako kako mu je predodređeno! Ne vjerujem u križeve i ne želim nosit nešto šta mi je preteško, a pogotovo ne nešto šta nisam sama odabralaL I kako, molim vas, mogu reć da svatko kroji svoju sudbinu, kad svatko od nas već od starta ima potpuno drugačije karte? Bajke, rekla bih, baš kao i one o Pepeljuzi, Snjeguljici i ostalim izmišljenim princezama ... valjda ja znam, pa čitam ih svakodnevno ... I dođem tako do kraja svog teksta, svoje Svakidašnje jadikovke, i shvatim kako mi je, već samim time šta sam se izjadala, nekako ... lakše? Ne znam da li se to može tako nazvat, ali da, mislim da mi je lakše ... i zahvaljujem unaprijed, jer već i činjenica da sam ovo napisala nešto mi znači, a kamoli ne vaši komentari koji me baš uvijek osnaže taman onoliko koliko mi treba da pregrmim još jednu buru ...
Ajde me molim vas strpajte u top i ispalite, negdje prema Mjesecu ... mislim da bi se tamo možda napokon odmorila. Možda. Jer pitanje je znam li se ja uopće odmarat, i kad imam mogućnosti. Mada ih trenutno nemam. I onda će se pitat zašto sam pala ispit. Zašto? Reć ću vam zašto: jer sam jučer radila cijeli dan, s 12 egocentričnih malih osoba od kojih svaka misli da se baš oko nje svijet vrti, od kojih samo nekoliko zna šta je to kućni odgoj, dok ovi ostali okreću svoje navodno odrasle roditelje oko malog prsta pa misle da je to normalno i prihvatljivo ponašanje. Pa onda ja jedna, od 7 ujutro do 4 popodne, moram vikat k'o čuvar najstrože čuvanog zatvora kako bi nadglasala njihove visokotonske glasove, plač jer nešto nije kako bi oni htjeli da bude, jer ih doma puste da stoje s papučama na krevetu, a u vrtiću ne, jer doma ne moraju jest ručak ako im se ne da, a za nagradu dobiju čokoladu, jer doma mogu po cijeli dan gledat crtiće a u vrtiću ne ... itd, itd. I onda, nakon šta presvučem 11 pelena, napokon ih uspavam i sjednem nakon, ma nepunih 5 sati trčanja, hodanja, dizanja, osjetim kako mi se zapravo cijelo to vrijeme vrtilo ali nisam stigla mislit na to, pa sad kad napokon imam vremena za sebe, radije bi da ga nemam, pa onda počnem listat skriptu, a u biti mi više nije ni do čega ... pa pojedem one smrznute njoke s gulašom koji mi stoje u tanjuru još od prije 2 sata kada su dražesni mali vragovi ručali, pa si mislim: ma baš ću sad još i učit, a jedva držim glavu na ramenu ... i tako sjedim potpuno nekoncentrirana na učenje, jedva čekajuć da svi odu doma pa da odem i ja i izvalim se na kauč. Pa me šefica u prolazu upita učim li, pripremam li ispit. Pa mi dođe da nju strpam u drugi top i pošaljem je na suprotnu stranu. Jer su mi uvjeti za pripremu ispita naprosto bajni ... i tako ... Uglavnom, baš se super osjećam i jedva čekam provest vikend uz skriptu, sa šumećom tabletom kraj sebe, jer sam, a nisam spomenula jer je već potpuno uobičajeno radeć s djecom, prehlađena da jedva gledam. I neću se više žalit, dovoljno sam se žalila, a opet sam morala jer bi pukla. A sad ostajte mi dobri, lijepi i pametni. Pozdrav!
Evo, upravo sam preživjela svoje prvo dočekivanje generacije svog dragog, šta je ovdje običaj zadnjeg dana maškara. I bilo je super, osim šta mi nije nimalo super bilo čekanje, jer ono je trajalo od trenutka kad mi je javio da su stigli u grad, samo još ne znaju kojim redoslijedom će krenut u pohodeJ A ja perfekcionist kakav jesam, nisam sjela sve dok i sa zadnjim detaljem nisam bila potpuno zadovoljna. U najmanju ruku, kao da dočekujem kandidate Večere za 5, a ne već ponapitu mušku ekipuJ Ali šta mogu, takva sam. A najgore od svega je šta sam za svaki slučaj kupila 3 kruha, od kojih nije pojedena niti jedna jedina fetica, tako da sad imamo zalihu za crne dane ... ono kad nam stvarno bude frka, pa nam ni žvakanje prastarog kruha neće izgledat tako strašnoJ A u namazić koji sam složila od svega i svačega, sam upravo močila buđolu, sir, prste ... mislim, ne može još i to propast, ne? J Nego, nazivnik današnjeg posjeta definitivno je bilo naše vjenčanjeJ Tj., dečki ( a govorimo o već oženjenim dečkima ), su nam predlagali moguće datume, ispitivali nas naizmjenično kad to mi već jednom mislimo napravit, pitali mog dragog je li me već zaprosio ( na šta je on jadan izjavio da ne zna! ), a pjesme ( izvođene na čak dva instrumenta ), bile su dakako prigodneJ Sve u svemu, bilo je baš zabavno, osim šta ću sljedećih par dana zanemarit činjenicu da počinje Korizma i žvakat suhomesnate proizvode ravno sa srebrnog pladnjaJ ( šta će mi strašno teško past ). Jedino zbog čega žalim je to šta je večeras čaga, na koju ja ne mogu ić, jer osim činjenice da se ljuljam, te da sam noćas iz nepoznatog razloga bila budna do 2, sutra se moram dignut u 5J juhu, rekla bih, ali ne mogu, jer baš bi voljela jednom doživjet i to ... Odnosno, napokon, nakon dužeg vremena opet imat osjećaj da mogu ostat budna cijelu noć jer to ja želim, i jer mi već stvarno fali umor od cjelonoćnog plesanja ... ali, ne mogu baš puno utjecat na splet okolnosti, zar ne? Valjda će, a tako kažu oni koji me svakodnevno tješe, bit vremena i za to ... J a sada vam želim laku noć ...
Umor ... umor ... ali ne onaj obični, zdravi umor, od silnog rada i aktivnosti ... ovo je umor od življenja. Ok, nije to trebalo zvučat tako dramatično, mislila sam reć da sam umorna od svakodnevnog glumljenja normalnosti i običnosti, glumljenja da mi je hodanje potpuno prirodna pojava, a korak lak k'o šta to možda izvana izgleda. Eh, da lak ... koga god pitam kako hodam, kaže mi: Pa normalno, kako drugačije? A ja imam osjećaj da propadam. Da mi koraci nestaju negdje pod zemljom. Pa čak mislim da se primjeti i ono kad zateturam. Ali ne, to nitko živ ne primjeti. I onda se uopće ne čudim šta se od mene očekuju potpuno normalne stvari, kao šta su odlazak na posao, dolazak s posla, kuhanje ručka, učenje za ispit, polaganje ispita ... i tek onda me uhvati negativnost kakve nema ... s dozom prkosa. Pokojom suzom nemoći. I tako svaki dan ... pa se pitam od čega sam umorna ... a onda se još javi neki nesvakidašnji zadatak, kao izrada kolača ... nepečenog, da se razumijemo, ali ipak – kolača. Pa sam ga napravila. Sama izrada nije trajala duže od pola sata, ali ... za to vrijeme mi se pred očima maglilo, u nogama njihalo, u glavi vrtilo ... L Da, kolač je gotov, spreman za sutrašnji dolazak gostiju ( koje nitko nije pozvao, ali takva je tradicija ), a ja gotova u potpuno drugom smislu te riječi ... i to me tako prokleto izluđuje, da mi je teško opisatiL Ne daj bože neku aktivnost van svakodnevne rute i eto mene na koljenimaL kako jadno ... i kako da onda uživam u sitnicama koje život znače? Ljubavi dečka koji me stvarno razumije ( ma koliko to izlizano zvučalo ), veseloj dječici, sunčanom danu, dobroj pjesmi ... jer htjela bih to, i povremeno uspjevam, ali nekad to padne u drugi plan. Ne bih to htjela, ali izbaci me iz takta. A ja ne volim biti van takta ... :P
Evo, sad sam i kavu prolila po kauču ... e pa stvarno ... mislim, baš me briga za kauč, ali šteta kave ... nego ... čitam tamo kod naše male lampice, poznatije kao PriceSvetionika, kako osjeća proljeće ... pa si mislim ... pa dobro kako ga ona tamo ukopana u snijeg osjeća, a ja ovdje kraj mora ne? Damn! Ne znam ... ja trenutno samo osjećam svakodnevne glavobolje, križobolje i sl. Osjećam se k'o stara baba ... a kako ono kažu: star si koliko se staro osjećaš, pa se bojim ... izgledam li ja kao da imam 80?!! Najgore je, zapravo, šta je došao i taj presudni trenutak, onaj kojeg odgađam još od kad sam završila sa stažem, a zovu ga još i - Stručni ispit. A tko me pozna, svjestan je koliko mi zapravo baš to konstantno stvara pritisak, kojeg ponekad ni sama nisam svjesna. Postala sam međutim, onaj čas kad su me zatražili da potpišem da ću ga položiti u sljedeća 2 roka – bio to ožujak ili svibanj ... da, tad sam primjetila nevjerojatnu vezu između psihičkog i fizičkog; malo nervoze, nepovjerenja u vlastite sposobnosti, malo panike ... i eto mi vrtoglavice! Ne kažem, postojala je ona i puno prije, ali da se itekako pojačala kad sam potpisala da ću ispit dat za nepunih mjesec dana ... i kao šta vidite, učim k'o sumanutaJ Ali rekoh, trebam balans između psihičkog i fizičkog, a za bolje psihičko stanje trebam pisanje. As smiple as that. Zato pišem umjesto da čitam skriptu, da. Ionako mi je koncentracija na razini klinaca koje odgajam, cca. 5 – 10 minuta. Bit će to ona: S kim si, takav si J Ma znam, izvlačim se, jasno je k'o dan, ali ajmo glumit da ne znamo ... E da, primjetila sam, jutros je sunce izašlo ranije! Inače se na posao vozim po mraku, a jutros se već danilo, pa eto, ipak neka naznaka svjetla na kraju tunela ... lijep pozdrav, vaš Levant!
Hahahaha ... J tek sad sam vidjela u šta mi se post pretvorioJ A vi ste ipak komentirali, ne mogu vjerovat! Mislim, hvala vam za to, stvarno ste dragi, ne znam samo kako ste uopće uspjeli pročitat i to šta jeste, jer meni se osobno nije dalo čitat ove kodove ... mogla bih vam lagat da sam namjerno pisala u šiframa, da neprijatelj ne bi uspio doznat planove, ali, znate i sami ... J Eto, mada možda niste znali ni da sam otišla, za vas koji dobro dešifrirate – vratila se ja iz Zagreba ... I još jednom ovim putem zahvaljujem izumitelju GPS – a, jer bez njega bi se dragi i ja vjerojatno još vozali po onom kružnom toku ... ne, ne po Rotoru, već po jednom puno manjem, ali nama očito zafrknutijemJ I znate šta ... ne znam jesam li to ja totalno netalentirana za orijentiranje u prostoru, ili je taj grad stvarno zbunjujuć za nas izvana ... jer, ma koliko da sam puta već bila tamo, pa čak na istom ovom mjestu na koje smo išli i jučer, nisam se mogla sjetiti niti jedne poznate zgrade, dućana, ulice ... kao da to u životu nikad prije nisam vidjela! Ali srećom, imali smo mi našeg Duška The Ćurlića, koji nas je uporno vraćao 100 metara lijevo, 50 metara desno, pa – uđite u kružni tok ... ( bio je to tek naš 3. ulazak u njega, znači imali smo pravo na još barem 3 vožnje ). Na kraju smo ipak ušli u pravu ulicu. Bravo za nas, a Duškiću hvala na strpljenjuJ Hvala i svima vama koji ste se eventualno našli na cesti dok se plavi Twingo rječkih registracija naglo prestrojavao baš vama pred nosom ... Inače, moj dragi je bio oduševljen odličnim burekom od sira, pred kojim se, kako je rekao – ovaj u našem malom mistu može sakriti ( može se on vjerujem i sam pred sobom sakriti ), pa je žalio šta nije uzeo još jednoga, a ja sam ga nagovarala da si uzme tjednu zalihu istih, ali nije htio ... i ovim putem bih voljela da mi netko objasni kraj kojeg se točno mjesta nalazi Vukova Gorica, u kojoj smo pojeli prilično ukusan ručak u povratku ... kasnije mi je mama rekla da je čitala da se tamo događa najviše prometnih nesreća na autoputu, na šta mogu samo reć: pitam se zašto ... s obzirom na to da smo samo na parkiralištu ispred tog odmarališta prebrojali preko 10 – ak znakova obaveznih i zabranjenih smjerova, koji su si međusobno malo u neskladu ... dečko se samo nadao da neće o nama pisati kao o još jednima koji su vozili u suprotnom smjeru po autoputu ... ... i tako ... bio je to naš naporan put do Zagreba i nazad, glava me boli još i sad, i dalje imam osjećaj da se vozim autoputom, i dalje napinjem uši da čujem za koliko metara moramo skrenuti desno ... ali dobro, sljedeća 3 mjeseca, kako za sad stvari stoje, ne moramo ponovo tamo, tako da je to jedna olakšavajuća okolnost. A sad se stvarno moram otić spremit za posao i za još jednu radionicu, vrag ju zel' ... nadam se da ću se vratit doma stojeć, a ne pužuć, ali tko to zna ... Pozdrav svima vama, ovaj put bez šifri. Do čitanja!
<p><p class="MsoNormal" style="margin: 0cm 0cm 0pt"><span style="font-family: &quot;Segoe Print&quot;; font-size: 13pt"><span style="mso-tab-count: 1">&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; </span>I da sa one silne nostalgije i tuge prijeđem na priče druge ... nisam mislila uključivat rimu, ali kad se već uvukla ... </span><span style="font-family: Wingdings; font-size: 13pt; mso-ascii-font-family: 'Segoe Print'; mso-hansi-font-family: 'Segoe Print'; mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings"><span style="mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings">J</span></span><span style="font-family: &quot;Segoe Print&quot;; font-size: 13pt"> <o:p></o:p></span></p> <p class="MsoNormal" style="margin: 0cm 0cm 0pt"><span style="font-family: &quot;Segoe Print&quot;; font-size: 13pt">&nbsp;&nbsp; Naime, u vrtiću su me prijavili za polaganje <b style="mso-bidi-font-weight: normal">Stručnog ispita</b>, moje dugo izbjegavane <b style="mso-bidi-font-weight: normal">Noćne more</b>. Ma nemojte mi se sad smijat, meni je pomisao na ispit nakon &scaron;ta su već 3 godine od faxa pro&scaron;le, ravno noćnoj mori ... u biti, toliko sam ga već puta, jo&scaron; prije 2 godine odlučila položit, pa odustala, pa opet odlučila, pa odustala ... da sam ga na kraju odlučila zanemarit, po principu &ndash; ako zatvorim oči nitko me ne vidi. He, ali ugledali su me</span><span style="font-family: Wingdings; font-size: 13pt; mso-ascii-font-family: 'Segoe Print'; mso-hansi-font-family: 'Segoe Print'; mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings"><span style="mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings">J</span></span><span style="font-family: &quot;Segoe Print&quot;; font-size: 13pt"> i možda ba&scaron; sad kada sam dovedena pred gotov čin ( osim &scaron;ta ga moram položit da bi ostala radit, plaćam ga iz svog džepa ), napokon ne odustanem. Zapravo, ja oduvijek najbolje funkcioniram pod pritiskom. Zato sam čekala da me netko pritisne. I dočekala </span><span style="font-family: Wingdings; font-size: 13pt; mso-ascii-font-family: 'Segoe Print'; mso-hansi-font-family: 'Segoe Print'; mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings"><span style="mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings">J</span></span><span style="font-family: &quot;Segoe Print&quot;; font-size: 13pt"> ma hajde, bit će dobro ... i da, sutra idem u Zagreb. Na sastanak svoje ekipe iz <b style="mso-bidi-font-weight: normal">dnevne bolnice</b> u kojoj sam bila ...&nbsp;tamo negdje krajem 9. mjeseca. Vratila se odu&scaron;evljena novim, ali i obnovljenim spoznajama, uvjerena da sam napokon shvatila i zavladala svojom <i style="mso-bidi-font-style: normal">primarnom bole&scaron;ću</i>, s kojom sad već živim skoro i dvanaestu godinu ... i trajala je ta euforija, kao i sve moje euforije, nekih mjesec dana, a onda je opet Ona zavladala nadamnom ... a možda se samo udružila s novom prijateljicom vrtiguzicom ( ili pristojno &ndash; vrtoglavicom ). Kako god, opet me zbunila, vratila na početak, unesla onaj glupi strah i nesigurnost koje sam malo &ndash; pomalo počela odbacivati od sebe ... ali, hej, idem u Zagreb, gledam na to kao na dan odmora, dan bez pelena i kakice</span><span style="font-family: Wingdings; font-size: 13pt; mso-ascii-font-family: 'Segoe Print'; mso-hansi-font-family: 'Segoe Print'; mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings"><span style="mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings">J</span></span><span style="font-family: &quot;Segoe Print&quot;; font-size: 13pt"> A kako i dragi ide sa mnom, nekako osjećam da to i neće biti tako stra&scaron;no kako mi je zvučalo na samom početku ... a i možda napokon i ja vidim snijeg ... </span><span style="font-family: Wingdings; font-size: 13pt; mso-ascii-font-family: 'Segoe Print'; mso-hansi-font-family: 'Segoe Print'; mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings"><span style="mso-char-type: symbol; mso-symbol-font-family: Wingdings">J</span></span><span style="font-family: &quot;Segoe Print&quot;; font-size: 13pt"> </span></p> <p class="MsoNormal" style="margin: 0cm 0cm 0pt"><span style="font-family: &quot;Segoe Print&quot;; font-size: 13pt">... a sad vas pozdravljam, zahvaljujem na lijepim i korisnim komentarima na prethodni post i odlazim pod poplun, da uhvatim koji sat sna ...&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Zdravo!</span></p> <p>&nbsp;</p></p>
Zašto me hvataju ovi dani depresije, nezadovoljstva, nervoze ... mislim, znam otprilike zašto ... i nije samo narušeno zdravlje u pitanju. To sad znam. Shvatila sam to onih dana kad mi je bilo bolje i kad sam mogla raditi šta sam htjela. Onda sam shvatila da ne znam šta bi radila. Shvatila sam da u ovom malom mjestu nema ničega šta bi me zanimalo ili veselilo. Šetnje mi ne padaju na pamet dok vani bura pokazuje svu svoju moć. A da i nije tako hladno – di bi mogla ić, a da već stoput tuda nisam prošla? Imamo i par kafića, od kojih odlazimo samo u jedan, jer nam u ovim drugima i nije neka atmosfera, konobari su tako – tako ... pa se onda sve svede na taj jedan. A kad stalno odlaziš na jedno te isto mjesto, prije ili kasnije mora ti dosadit. Meni je, već odavno. I onda me uhvati neopisiva nostalgija ... za Rijekom. Mislila sam da me prošlo, da sam se prilagodila novom mjestu stanovanja. Ali očito ... jedino šta je prilagođeno je moja osobna, na kojoj uredno piše nova adresa. Ali ne i ja. Rekla sam to nedavno i dečku, a on me iznenadio kad mi je odgovorio: Misliš da sam se ja ikad prilagodio ovom mjestu? A on se ovdje rodio! Jednostavno mi se nikad nije sviđao mentalitet malog mjesta. Nikad. Sve je to lijepo ljeti; gomila vikendaša, stranci koji stižu autobusima, brodovima ... ostanu jedan, dva ili više dana, imaš osjećaj da se nešto događa ... a onda dođe zima. I sve kao da je odjednom zamrlo. Na ulici ni žive duše, jedino nedjeljom prije i nakon mise ( a o toj masi napirlitanih radije ne bih pisala ). Ostatak vremena samo nekolicina staraca u radnoj odjeći, koji odlaze u vinograd, ili nahranit ovce ... ludilo. Znam da nisam fer, sve su to vrijedni ljudi, svi oni to rade kako bi imali za život, a i kako bi si skratili dosadne zimske dane. A meni, kojoj je neko vrijeme čak bilo i dosadilo odlazit vikendima van, odjednom fali strka i buka Grada. Moga Grada. I tužna sam i nesigurna u isto vrijeme, jer ne znam šta očekivat od budućnosti. Želim li ja ovdje odgajati svoje dijete? U mjestu gdje mi je oduvijek smetalo da djeca od najranije dobi već počinju zvučati i izgledati pomalo poput svojih mama i baba. Gdje svi vrijeme krate ogovarajuć druge, oblačeć se po posljednjoj modi, jer tako pokazuju da imaju para i da su bolji od drugih. A misle i da će tako više nalikovat ljudima u gradu. A ove u gradu baš boli briga za najnoviju modu. Bar u mome Gradu. Ne znam zašto o tome uopće razmišljam. Rekao mi je dragi da će to dijete imati Nas, i neka ne brinem o tome gdje će rasti. Ali on ne zna za moje predrasude. Ako ih baš moram tako nazvati. A znam da moram. Izgleda da sam si odgovorila na pitanje s početka teksta ...
"Tko se boji invalida još? Okrenula je glavu i triput pljunula, ne ureklo ju. Gledala je u hrpu smeća nabacanu kraj ulaznih vrata čekajući da prođe tip u kolicima koji se borio s pločnikom, zidom i tijesno priljubljenim automobilima. Grad rijetko upoznaje svoju djecu u kolicima. Kad i netko izmili iz svog dobro čuvanog utočišta, pojave se nepregledne prepreke koje ometaju slobodno kretanje. Eto, i sam centar Zagreba, na jednoj strani Ilice napravi spust, na drugoj ga nema, prijelaz je prepun tramvajskih utora koje tetraplegičar ne može savladati. Dakle, za kretanje po Gradu nužna je pomoć druge osobe. Bakica je nastavila svoju šetnju prema dućanu sva sretna što je izbjegla ikakvo vizualno suočenje s 'osobom s invaliditetom' (u daljnjem tekstu OSI). Nepokretnost. Oduzetost. Kolica. Društvo kao da ne dopušta potpunu inkluziju OSI-a. (Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca kojem pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i preuzimanja odgovornosti.) Nedavna humanitarna akcija za pomoć u rehabilitaciji Sandre Paović, naše drage olimpijke, vrhunske sportašice, bacila je svjetlo na svu glupost i nepromišljenost politike u zdravstvu. Činjenica je da se sa svim novcem prikupljenim u raznoraznim humanitarnim akcijama i sufinanciranim rehabilitacijama od strane države do sada moglo skupiti dovoljno za izgradnju desetljećima potrebnog centra. Za takav projekt procijenjeno je da bi trebalo osigurati 40-tak milijuna kuna, dakle za trećinu manje nego što je lumenima iskipjelo u podravkinoj juhi. Imamo termalne izvore, potrebna nam je infrastruktura i osposobljavanje medicinskog osoblja, što se lako može učiniti dovođenjem ekipe stručnjaka na nekoliko mjeseci u svrhu predaje znanja. Interes i želja mnogih zdravstvenih djelatnika je velika, polažu se velike nade, no država kao takva, te Grad će radije ulupat novac u umjetni snijeg na Sljemenu. Ogorčenost OSI-a je sve veća. O problemima s kojima se suočavaju možete pročitati na stranicama http://www.paraplegia-hr.c Na žalost, ljudi se još uvijek boje invalida. Za mnoge je invalidnost degenerativna promjena koja se dobiva rođenjem. Mnogi ni ne slute kako ih tanka nit dijeli od invaliditeta. Vožnja automobilom, neoprezni prelazak ceste, bicikl, skijanje, bordanje, branje trešanja na trulim granama, skok na glavu u vodu, sve su to prečice do trajnog invaliditeta. Možda se u skorijoj budućnosti nećemo više trebati pitati: *(ukoliko podržavate ovu inicijativu, podržite ju kopiranjem teksta na svom Facebook zidu, prenesite je na svoj blog, na internet forume, dajte joj mjesta u tiskanim medijima, osvrnite se na probleme, ili tek razmijenite koju riječ uz kavu, pridonijet ćete uvelike!)"
S druge strane, paraplegičar je ostao zapiljen u automobil koji se tijesno parkirao uz njegov na mjestu označenom za OSI. Morat će čekati vlasnika, nema šanse da uđe, ili zvati policiju…a ljudi su toliko osorni da su spremni i ubiti za to prokleto žuto privilegirano mjesto, pa makar ne imali prava na parkiranje.
Prije dvadeset godina u Zagrebu je bilo pokrenuto pitanje gradnje spinalnog centra. Mnogi OSI-i koji su bili tek ozlijeđeni tražili su vezu za slovenski spinalni centar SOČA koji je desetljećima bilježio uspjehe u rehabilitaciji i osamostaljenju invalida u kolicima. U njihovom centru tetraplegičari su bili samostalni poput paraplegičara. Rehabilitacija u Hrvatskoj padala je na sve niže grane.
Ostati nepokretan i završiti u kolicima najmanji je problem s kojima se nose osobe s ozlijeđenom leđnom moždinom. U tijelu osobe stvara se niz procesa koji će zauvijek promijeniti njihov dotadašnji način života. U tom trenutku života spinalni centar igra važnu ulogu u prihvaćanju sudbine, u rehabilitaciji i resocijalizaciji.
Kako prihvatiti spoznaju da od trenutka ozljede ovisiš o tuđoj pomoći? Većina njih će postati nesposobna za samostalan život. Suočit će se s problemom inkontinencije; koje će rješavati pomoću pelena, urinara ili kateterizacije. Opstipacija koju će morati rješavati čepićima, tabletama, čajevima. Spazam muskulature koja često dovodi do kontraktura.
U glavi osobe javljaju se mnogi kompleksi. Osjećaj degradacije i gubitka digniteta. Mnogi se zatvaraju u svoje sobe, ostaju u užem krugu obitelji, nepripremljeni za psihičko prihvaćanje svog fizičkog i fiziološkog stanja. Društvo smo koje se još uvijek u većini ne zna nositi s činjenicom da postoje OSI. Na Facebooku postoji grupa u kojoj su potresna svjedočanstva mnogih OSI-a. Mnogi su čuli za slučajeve gdje se osobe s invaliditetom izolira kao obiteljsku sramotu, zatvara u podrume, polijeva 'svetom vodom' i slično.
Svjedoci smo sve većeg broja samoubojstava ratnih vojnih invalida. Posebice onih s ozljedom leđne moždine. Mnogi se odaju i alkoholu. Kad bi se pronašao interes da se pomogne tim ljudima u samom početku traume, ovakve crne brojke bile bi uvelike izbjegnute.
Zašto je spinalni centar nužan: zato što u njemu traumatizirana osoba dobiva svu potrebnu skrb uz stručan nadzor. Proces rehabilitacije je trenutan. Prije svega nailazite na sućutnost osoblja koje je dobro upućeno u problematiku. Dobivate psihološku pomoć, kojom vas se priprema za spoznaju situacije u kojoj se nalazite. Vraća vam se voljni moment za životom, vježbanjem, osamostaljenjem. Stručnjaci vas uče kako napraviti transfer u kolica, kako riješiti problem inkontinencije, kako se odjenuti, obući i opet živjeti. Uče vas da ste još uvijek seksualna bića koja imaju pravo voljeti i biti voljenima.
U Europskoj uniji osobe s teškim invaliditetom imaju osigurane uvijete za stanovanje, plaćaju im se osobni asistenti, dobivaju stalnu kućnu njegu.
Po novim standardima, svaki grad veći od 100.000 stanovnika morat će imati jedan takav centar, uz koji će biti i dom s posebnom namjenom za doživotnu skrb teških OSI-a o kojima nema tko brinuti. Kod nas se ta činjenica uporno prešućuje i marginalizira.
10.lipnja, u podne, na Trgu bana Jelačića bit će prosvjedni skup OSI-a. Pridružite se. Zajedničko prisustvo, skretanje pozornosti na akutne probleme, te medijska popraćenost može dovesti do promijene svijesti u naših građana.*
'Tko se boji invalida još?!'